Sviranje po notama koje se prakticira u tradicionalnim glazbenim školama ne razvija osjećaj za harmoniju i melodijsku progresiju kao kod onih koji uče sviranje na sluh. Kod klasične glazbe najvažnije je da se kompozicija izvede strogo kako je napisana i priroda te glazbe ne dozvoljava nikakvu improvizaciju i individualan doživljaj, nego isključivo zahtjeva interpretaciju kako je to autor zamislimo i zabilježio notnim znakovima. Binarna podjela notnih znakova pomoću kojih se bilježi klasična glazba ne omogućava a niti ne može izraziti sve finese improvizacije. Zato je improvizaciju nemoguće zapisati (grubim) notnim pismom kojim se bilježi glazba europske tradicije, a koja se isključivo proučava u glazbenim školama (renesansa, barok, klasicizam i romantizam). To je kao kada bi slikari radili samo s tri nijanse : bijelom, crnom i sivom i kada bi u te tri nijanse ostavili u naslijeđe velika djela koja bi se kao uzori proučavali u školama. Improvizacija bi zahtijevala nijansu koja ne bi bila niti tako siva a niti tako bijela ili crna nego nešto između. Upravo se to događa kod improvizacije u modernoj popularnoj glazbi i jazzu. Na koji način bi improvizator mogao zabilježiti svoju improvizaciju ako bi morao koristiti tri nijanse kada niti jedna ne bi odgovarala onom što on želi ili osjeća. Upravo zato pokušaji zapisivanja improvizacije završavaju neslavno i ne zvuče onako kako je to autor zamislio jer grubim nijansiranjem nije mogao prenijeti svoju profinjenu i sofisticiranu improvizaciju na notno pismo. To se odnosi kako na ljestvice i tonalitet tako i na ritam i metriku. Tonovi ne moraju biti udaljeni jedan od drugog kao što je slučaj u durskim i molskim ljestvicama ili starim modusima. Prva doba koja je u pravilu teška ne mora biti baš tako teška kao što i lake dobe ne moraju biti baš tako lagane.
Vještina interpretacije klasične glazbe podrazumijeva mehaničko izvođenje, odnosno interpretiranje grafičkih znakova (nota), točnije njihovo prenošenje na glazbeni instrument. To je izrazito karakteristično za temperirane instrumente kao što je npr. klavir ili harmonika kod kojih kvaliteta tone ne ovisi o našem doživljaju istog nego od ugođenosti instrumenta. Kod instrumenata koji nisu strogo temperirani poput violine ili puhačkih to je mnogo teže i zahtjeva dobar glazbeni sluh.
Kod učenja sviranja na sluh npr. klavira, svirač prenosi svoj unutarnji doživljaj melodije i harmonije na klavijaturu i u skladu sa svojim doživljajem zaključuje da li je neki ton točan, odnosno da li odgovara doživljenom. O bogatstvu doživljaja ovisi kvaliteta i interpretacije, Svirač mora dobiti povratnu zvučnu informaciju tona koji izvodi i po sistemu pogreške i pogotka uvježbava vještinu sviranja na sluh. Kada bi klavijatura bila "gluha" odnosno kada ne bi reproducirala ton svirači koji sviraju na note bi normalno uvježbali mehaničke pokrete, naravno da bi bila potrebna povratna informacija da li je odsvirana ispravna tipka i da li je njeno trajanje bilo u skladu s napisanim notnim tekstom, ali povratna informacija ne bi morala biti nužno tonska nego bi mogla biti npr, u obliku nekog grafičkog znaka. Kada bi svirač na takav način uvježbao pokrete i kasnije ih izveo na klavijaturi koja nije gluha dobio bi kompoziciju u "tonskom" izdanju. Sviranje po notama ne zahtijeva nužno tonsku povratnu informaciju (odnosi se na temperirane instrumente) dok je kod onih koji sviraju na sluh tonska povratna informacija imperativ i NUŽNA i sjedinjenost unutarnjeg doživljaja glazbe i instrumenta preduvjet sviranja.
