JOSIP FRISCH - TIMER, rođen u Gornjim Podgradcima blizu Bosanske Gradiške 1937. godine po zanimanju inženjer cestovnog prometa. Radio je u svojoj struci u Bosanskoj Krupi, Bihaću, Banja Luci, a najdulje u građevinskom poduzeću u Pakracu gdje je dočekao mirovinu. Interes za popularnu glazbu javlja mu se još u osnovnoj školi pod utjecajem njegove učiteljice glazbe i otada se njom intenzivno bavi.
Svira instrumente s klavijaturom i tenor saksofon, ali klavijatura mu je najdraži glazbeni instrument. Samouki je glazbenik koji već preko 50 godina svira klavijature, uglavnom električne orgulje, elektro klavir i synthesizere, a u svom dugogodišnjem bavljenju glazbom stekao je i akumulirao repertoar od preko 1500 popularnih kompozicija te nastupao na mnogim prigodnom priredbama širom jadranske obale, u barovima, hotelima i brodovima.
Najveći utjecaj na formiranje njegovog glazbenog mišljenja i ukusa imali su glazbenici poput Louisa Armstronga, Raya Charlesa, orguljaša Jimmyja Smitha, našeg poznatog vibrafonista Boška Petrovića te Davora Lorkovića vođe puhačkog orkestra u Puli.
Sudjelovao je u raznim glazbenim radio emisijama, a "Pakrački list" je 1997. godine donio osvrt na njegovo bavljenje popularnom glazbom na ovom području. Skladao je i jednu kompoziciju; “Crkvena ulica Lipika” koju je posvetio ovom prekrasnom mjestu blizu Pakraca. Član je Hrvatske Glazbene Unije od njenog početka. Sada uživa u svojoj mirovini i djeluje u Pakracu kao slobodan glazbenik.
Njegovo područje rada je popularna glazba u rasponu od narodne, starogradske, šlagera i evergreena koji su mu, uz jazz, glavna preokupacija. S obzirom na to da je njegovo učenje glazbe teklo na spontani i prirodni način bez uplitanja formalne šablone i mehaničkog čitanja nota razvijen mu je osjećaj za improvizaciju i slobodnu harmoniju lišenu pravila "školske" harmonije. Ljepota takvog načina muziciranje je spontanost i sviranje po osjećaju, odnosno momentalna kreacija glazbe, a ne mehaničko “tipkanje” notnih znakova. Obje ruke sviraju akorde tako da se u pojedinim momentima čuje šest, sedam, pa i osam tonova kojima se harmonizira melodijska linija. Sve to se odvija spontano i po osjećaju koji je njegovan kroz praksu i tijekom niza godina bez opterećivanja pravilima klasične harmonije. Iako njegova tehnika sviranja ne podliježe standardima formalnog učenja ona potpuno odgovara upravo tehnici sviranja popularne glazbe.
