Ovdje su neka od pitanja i odgovora koja se, također, mogu naći na mnogim web stranicama na kojima se obrađuje problematikom sviranja popularne glazbe i sviranja "na sluh", a na koja su identične odgovore dali mnogi američki klavijaturisti i voditelji online škola klavijature.
1. Kada krenuti s učenjem sviranja?
- Ne postoje dobna ograničenja po tom pitanju što se tiče sviranja popularne glazbe. Mnogi klavijaturisti počeli su svirati u kasnijoj životnoj dobi i postigli solidne rezultate. Popularna glazba ne podliježe istim standardima kao t.zv. ozbiljna, klasična, te se tehnika slobodnog stila sviranja klavijature uvelike razlikuje od klasične tehnike. Popularna glazba se može učiti i u kasnijoj životnoj dobi jer ne zahtijeva tehniku sviranja kao klasična. Za razliku od zapadno europske glazbe 17. 18. i 19. vijeka (barok, klasika, romantizam) koja se uglavnom proučava u tradicionalnim glazbenim školama i koja je strogo određena (mora se izvoditi kako je napisana) moderna popularna glazba namijenjena je improvizaciji i ne zahtijeva strogo pridržavanje notnog teksta, odnosno dozvoljena je i poželjna kreacija izvođača. U tom smislu tradicionalne glazbene škole osposobljavaju glazbenika za strogo čitanje nota i razvijaju tu vještinu što ima za posljedicu nedostatak osjećaja za improvizaciju kojeg imaju oni koji glazbu uče na sluh i sviraju po osjećaju.
2. Tko može pristupiti učenju?
- Svi bez obzira na dob s dovoljno snažnom voljom, željom i strpljenjem za učenje. Ima slučajeva u kojima su osobe srednje životne dobi u 30-im, 40-im i 50-im godinama počele učiti svirati i postigle solidne rezultate.
3. Kako se odvija proces učenja?
- Samouki glazbenici koji sviraju na sluh se po tom pitanju razvijaju samostalno ili primaju neznatno formalno obrazovanje što se sviranja tiče. U pravilu se učenje odvija po osjećaju "metodom pokušaja i pogreške"
- Notalno učenje sviranja se odvija kroz muziciranje po principu «od lakšeg ka težem» na temelju metodičkih priručnika usvajajući notno pismo i tehničke principe sviranja lijeve i desne ruke, a teoretsko znanje objašnjava se i potvrđuje kroz praktično izvođenje.
- Postava desne ruke (melodija) na klavijaturu i sviranje akordske pratnje lijevom rukom.
- sviranje lijeve (akordske pratnje) i desne ruke (glavne melodije) istovremeno usvaja se čitanje glavne melodije u G - ključu i harmonijskih simbola.
- Sviranje kompozicije s virtualnim aranžerom.
- Na višem stupnju znanja mogu se (ako klavijatura ima tehničku mogućnost, sequencer) koristiti prethodno snimljene ili već gotove MIDI kompozicije s kojima se istovremeno svira na način «one man orchestra», odnosno jedan glazbenik zvuči kao čitav orkestar. Za to postoji nekoliko web stranica na kojima se mogu skinuti MIDI kompozicije popularne glazbe.
4. Za koliko vremena se može savladati vještina sviranja klavijature?
- Veoma jednostavne kompozicije moguće je svirati već nakon nekoliko tjedana dok je za svladavanje kompliciranijih, tehnički zahtjevnijih kompozicija, te razumijevanja skladateljskih tehnika i vještine aranžiranja (rad sa sequencerom), potrebno nekoliko godina sistematskog rada.
Na temelju iskustva modernih glazbenih učilišta, odrasloj osobi je potrebno oko pet godina sistematskog rada za postizanje respektabilne razine znanja i vještina koja predstavlja dobar temelj za daljnje usavršavanje. Mlađoj osobi u uzrastu nižih razreda osnovne škole potrebno je nekoliko godina više.
5. Kakvu / koju klavijaturu kupiti / nabaviti?
- Na tržištu se nalazi mnogo kvalitetnih klavijatura poznatih svjetskih proizvođača glazbala: YAMAHA, ROLAND, KORG..... itd. koje svojom kvalitetom i tehničkim mogućnostima nadmašuju cijenu. Relativno jeftino se mogu nabaviti dobra glazbala tako da za početnika nije važna niti presudna marka klavijature.
- Klavijatura mora imati standardnu, veliku tipku i (najmanje) pet oktava, te ako je moguće, midi sequencer za snimanje.
6. Idem u glazbenu školu već nekoliko godina, a ne mogu odsvirati neku popularnu kompoziciju na sluh, zašto je to tako?
- Tradicionalne glazbene škole svoju metodu rada zasnivaju na sviranju čitanjem notnog teksta, a ne na sviranju po osjećaju za melodijsku progresiju koji razvijaju oni koji sviraju na sluh. U pravilu, s veoma rijetkim iznimkama, oni koji sviraju na sluh su dobri improvizatori, a loši notalisti za razliku od notalista koji uče glazbu u glazbenim školama koji su dobri čitači nota, a loši improvizatori. Glazbenici koji su glazbu učili na sluh pamte kompozicije i onda ih na svoj način i po osjećaju izvode na svojim instrumentima, a često se radi o repertoaru od nekoliko stotina pa i tisuća kompozicija. Mnogi američki glazbenici s početka ere jazza su izbjegavali učiti note i svirali su isključivo na sluh kako bi razvili osjećaj za improvizaciju. To ne znači da nije potrebno učiti note čije znanje ima sasvim jasnu ulogu i u ovom slučaju jer se lakše može proučavati literatura za poboljšavanje brzine prstiju, tehnike sviranja, a osim toga i znanje nota je potrebno kako bi se mogle "dešifrirati" kompozicije popularna glazbe koje se izdaju u obliku melodije s potpisanim tekstom i harmonijskim simbolima.
