Način na koji bi se moglo tretirati učenje sviranja klavijature na sluh je "slobodni stil" koji se najčešće odvija na način "usmene predaje" iskusnijih glazbenika onim manje iskusnim. Obično se kreće od osnovnih akorda za harmonijsku pratnju i elementarnih zakonitosti što se prstometa tiče, dok sve drugo teče metodom "pokušaja i pogreške". Tako se stječe osjećaj za harmoniju i vođenje melodije, te osjećaj za improvizaciju jer to i je u svojoj suštini improvizacija teme. Mnogi samouki klavijaturisti su stekli zapanjujuće znanje i tehniku bez da su koristili za to namijenjenu literaturu jer niti nisu bili sposobni čitati note, a učenje, odnosno usvajanje znanja i vještine je teklo prirodno i spontano. Mnogi glazbenici koji su imali za cilj da se bave glazbom koja se zasniva na improvizaciji izbjegavali su učenje notnog pisma kako bi razvili osjećaj za improvizaciju i vlastitu kreaciju što kod klasične glazbe nije slučaj jer je ona strogo određena i mora se izvoditi onako kako je napisana, ne dozvoljava improvizaciju. Javna je tajna da ogromna većina tradicionalno obrazovanih glazbenika nema razvijen osjećaj za improvizaciju, da su ovisni o notnom pismu i da im improvizacija predstavlja veliki problem jer im njihov glazbeni način razmišljanja to jednostavno ne dozvoljava.
Netko je rekao da je "životna škola najbolja škola" koja, naravno, pruža funkcionalno obrazovanje za realnu životnu situaciju. Često se događa da se "uči sve, a zna ništa" iz jednostavnog razloga što se mnogo toga ne potvrdi u praktičnoj situaciji i ide se u širinu i površnu znanja, a ne u dubinu uskog faha. Stil sviranja koji sviraju samouki klavijaturisti popularne glazbe je stil koji se je razvijao kroz praksu u realnim glazbenim situacijama koje je nametala praksa datog trenutka. Sve one vještine i znanja koja su bila potrebna razvijala su se, a ono "znanje" što se nije koristilo u praksi nije se niti stjecalo tako da je njihovo znanje izrazito funkcionalno i usko određeno.
Kod formalnog učenja koje je često van potreba "realne glazbene situacije" ući se i ono što ne treba u praksi ili se veoma rijetko koristi. Tako stjecana znanja, u koje se ulaze vrijeme i trud, onog što glazbena situacija ne nameće vremenom blijedi i zaboravlja se, a znanje koje je praktično potrebno nije akumulirano. Veoma često se događa da samouki glazbenici imaju mnogo funkcionalnije znanje od onih koji su učili glazbu na formalan način pa iako je njihova suma znanja veća, funkcionalno, odnosno praktički upotrebljivo znanje im je mnogo manje. Samouki klavijaturisti u svojoj harmonizaciji melodije koriste slobodni harmonijski instrumentalni stil za razliku od školske, klasične harmonije strogog, vokalnog četveroglasnog stila koji je ograničen pravilima prema kojima se mora striktno poštovati četveroglasje, međusobna udaljenost, raspon i vođenje pojedinih glasova.
Tradicionalne glazbene škole ne podržavaju učenje električnih klavijatura, popularne glazbe i sviranja na sluh, nego se uglavnom baziraju na podučavanju tradicionalnih akustičnih glazbala i zapadno-europske glazbene tradicije baroka, klasicizma i romantizma (17. - 19. st.). Napisani su mnogobrojni priručnici za učenje sviranja stilom samoukih klavijaturista odnosno savladavanja sviračkog umijeća koje se, u skladu s tehničkim zahtjevima moderne popularne zabavne glazbe, može relativno brzo savladati. Mnogi glazbenici popularne glazbe svoja su znanja stjecali samouko i veoma često bez učenja notnog pisma tako da im je takav način učenja razvio veoma dobar osjećaj za improvizaciju što nije slučaj s glazbenicima koji su svoja znanja stjecali u tradicionalnim glazbenim školama. S druge strane, glazbenici koji su učili notalno sviranje i prakticirali tehničke vježbe stekli su bolju tehniku sviranja. U povijesti popularne glazbe, a pri tom mislim na jazz, rock, starogradske pjesme, evergreen itd,. pojavljuju se velebni glazbenici koji nisu bili formalno obrazovani jer da jesu njihova unutarnja glazbena inspiracija bi bila potisnuta formalnim obrazovanjem i ne bi se mogla slobodno razvijati. Najveći glazbenik jazza, "kralj jazza" , trubač Louis Armstrong primio je minimalno glazbeno obrazovanje i upravo zato je postao "kralj jazza" jer se je njegov originalni unutarnji glazbeni talent slobodno razvijao bez "okova" formalnog obrazovanja.
